Gdje to mi živimo?

 

Vrlo naivno pitanje, na prvi pogled, koje na ovome mjestu, gdje živimo, očigledno niko ne shvaća ozbiljno. Čuje se ponegdje da smo zemlja apsurda, ali oni čiji su glasovi najglasniji kažu da smo mi u Evropi, pa čak i da smo bolji od nekih drugih mjesta. Možda i jesmo? Teško je, a i vrlo neodgovorno donijeti takav sud naprečac, ali u tekstu koji slijedi ću pokušati bar malo da odredim našu poziciju u odnosu na ostatak svijeta.

Zašto?

Mnogi koji su počeli ovo čitati će se vjerovatno zapitati koji je moj motiv za pisanje ovoga teksta, i vjerovatno niko neće ispravno pretpostaviti isti. Razlog je što sam postao otac, povodom čega sam primio mnogo čestitki i želja da novi član moje porodice ima puno sreće u životu. Razmišljajući o tome, zapitao sam se i kakav to život može da očekuje jedna beba, i počeo da zapisujem stavke koje slijede. Takođe sam htio da oni koji eventualno čekaju bebu imaju poneku informaciju koja im može pomoći.

Poređenje ovoga mjesta sa “normalnim” mjestima za život

Prva stvar koju ću da uporedim je ono u šta sam najbolje upućen, a to su uslovi za život koje može imati prosječna mlada osoba (dobro, ne baš prosječna, pošto posmatram sa gledišta visokoobrazovane osobe sa poprilično dobrim zaposlenjem, a to je ovdje statistički šiljak koji popravlja prosjek). Pod normalnim ću smatrati sve ono što se manje-više podrazumijeva u zemljama u bližem okruženju.

Obrazovanje i posao

Izbor fakulteta je dobar. Ništa bolji nego u ostatku svijeta, ali ne zaostajemo previše. Moguće je, uz malo truda i mnogo novca, upisati i završiti bilo koji faks. To je otprilike sva sličnost sa ostatkom svijeta. Prosječna porodica ne može bez značajne žrtve “izškolovati” jednog studenta, a o dva ne smije ni razmišljati. Tako je i u “boljim” društvima, reći će mnogi. Jeste, ali u našem ne postoje krediti za školovanje, stipendije su neadekvatne, a studenti nemaju mogućnost da rade i poprave svoju situaciju.

Sam kvalitet obrazovanja je, pa, kakav god da je, i dalje potpuno nebitan. Odnosno jeste, svuda osim ovdje. Zašto? Završen fakultet znači početak samostalnosti – posao u roku od par mjeseci, finansijska nezavisnost, mogućnost da se živi sam, postavljaju ciljevi i odlučuje zašto se radi. To imaju mladi u svijetu. Ovdje? Pošto ne postoji nikakva strategija, niti razvojna niti neka druga, nema niti plana koliko gdje studenata se može upisati i šta će biti s njima kada završe. Stoga prosječan student uz diplomu može očekivati i par godina na birou. Za razliku od društava kojima težimo, ne postoji nikakva nadoknada od države koja vam ne može obezbijediti posao, iako će uredno naplatiti porez ukoliko ga sami pronađete. Volio bih znati postoji li neko u ministarstvu obrazovanja ko zna koliko ovo društvo košta jedan obrazovan čovjek? Siguran sam da nema, kao što sam siguran i da u prosjeku ne košta manje od 50000KM, iako je vjerovatno u pitanju i veća cifra. Šta onda znači stotinu obrazovanih ljudi na birou? 5 miliona maraka propale investicije. Nije strašno? Ne bi bilo da ne postoje hiljade a ne stotine takvih. Da li je bolje imati 150 hiljada nezaposlenih, ili 150 hiljada nezaposlenih i 150 miliona maraka koje nisu potrošene na školovanje nezaposlenih? Zašto država dopušta da stotine miliona maraka ovoga društva propadaju? Zašto ne smanji broj, ili ukine potpuno fakultete i smjerove za koje nema posla? Bar na državnom univerzitetu? Vjerovatno zato što nikoga nije ni briga za to. Onda nije ni bitno da li je diploma samo papir, ionako će vas i vaše obrazovanje dok dobijete posao pregaziti vrijeme. Uz jedan od najvećih (vjerovatno i najveći) procenat nezaposlenosti visokoobrazovanih na svijetu, ovdje je svrha fakulteta da odvlači mladima pažnju i energiju sa bitnih stvari, izmori ih i spriječi da usmjere energiju protiv društvene truleži.

Porodica i brak

Ukoliko upoznate osobu sa kojom možete da se složite oko bitnih stvari u životu, i da organizujete zajednički život tako da poželite stupiti u brak, država će vas obradovati – čak 3 dana plaćenog odmora, a ako ste obrazovani, obradovaće vas i beneficirana stopa IRB stambenog kredita. Super. Jest da ova 3 dana nisu potrebna, meni je recimo bio dovoljan i jedan, a da sam se ženio subotom, onda mi ne bi trebao ni jedan. Ali dobro su došli za selidbu. No, kad razmislim, nema razloga zašto država ne bi dala 3 danaza ženidbu kada više od pola osoba koje stupaju u brak nisu zaposlene, pa i nije neki trošak, zar ne? Ta tri dana služe samo da bi postojao još jedan apsurd – 1 dan odsustva za rođenje djeteta. Logično zar ne? A tek druga pogodnost – beneficirana kamatna stopa za stan – to je tek sjajno. Beneficirana kamatna stopa je duplo veća od stopa komercijalnih stambenih kredita u Evropi, ali šta očekivati kada su sve banke prodane inostranim vlasnicima? Neće na svojim građanima zarađivati, jer oni imaju državu koja se brine za svoje građane. No, ni ta kamatna stopa nije bitna, jer ni uz platu koja je deset puta veća od prosječne, (ako je nemate vidite da vam ni ne treba, a ako ste zaposleni onda vam bračni drug ne radi pa vam se i to malo kreditne sposobnosti umanji) ne možete dobiti ovaj kredit, ukoliko nemate drugu nekretninu da stavite pod hipoteku. A da bi uopšte mogli dobiti kredit ne smijete je imati. Apsurd? Ma kakvi, može i žirant umjesto hipoteke. Bračni drug? Da ali u prosječnoj porodici radi manje od jednog člana domaćinstva. Recimo da imate 14 baš dobrih prijatelja (puno više nego što imate, ali optimista sam), koji bi bili voljni da vam budu žiranti. 7 ne može jer su nezaposleni. Od ovih ostalih 7 što rade, 1 ne može jer je već bio žirant i sada plaća tuđi kredit, dvojica ne mogu jer su bili žiranti previše puta i neki od kredita se neredovno otplaćjuju. Od preostale četvorice dvojica imaju dovoljno visoku platu da zadovolje kriterije banke, ali jedan već ima stambeni kredit pa ne može a drugi ne radi u državnoj firmi. Da, banke traže žiranta iz državne firme. Zna se da je ovdje država parazit a ne faktor koji obezbjeđuje dobru poslovnu atmosferu, i da će privreda propasti nauštrb države, a banke ne žele da budu na gubitku zbog toga. Tako se dođe do situacije da ja živim u stanu koji iznajmljujem. A najam plaćam manje-više koliko bi bila rata za takav stan u normalnom društvu.

Zdravstveno osiguranje i djeca

Zdravstveno osiguranje? Naravno, imam ga, i molim boga da mi ne zatreba, jer ako mi zatreba neće mi biti od prevelike pomoći, o čemu sam već pisao. Mnogo bolje bih mogao da iskoristim novac koji mi država otima od zarade nego da se “liječim” u državnoj “bolnici”, koja ima najsavremeniju opremu u Evropi na odjelu radiologije, koja košta kao flota autobusa koji ne čade, ali se ne koristi nešto mnogo, nema dovoljno obučenog kadra, uputnice se kradu a pregledi ne obavljaju, a ni mnogi građani ne znaju za postojanje ovako opremljenog centra. Ista ta bolnica nema pelena za umotavanje novorođenčadi, porodilje po nekoliko dana leže na krvavoj posteljini, a vikendom nema dežurnog doktora, pa dijete rođeno u petak naveče do ponedeljka ujutro ima dovoljno vremena da razvije razne infekcije. Ukoliko neka žena ima tu nesreću da zatrudni u ovome društvu (naglašavam ovo, jer je samo taj drugi dio nesreća), vrlo vjerovatno će imati prednost u svim redovima gdje se nešto čeka. To je sličnost sa ostatkom svijeta. Osim toga će dobiti otkaz ako je imala posao, država joj neće platiti nadoknade za trudničko bolovanje, sama će platiti školu za trudnice i imat će jedinstveno iskustvo porođaja. Naime, kod nas imaju u bolnici jedinstvene spavaćice – takve možete vidjeti samo u kaubojskim filmovima, kada se neki glumac skine u “pidžamu”, oni poparani dronjci tako izgledaju. Takođe, naši su doktori čuli za neki tamo drip. Izolovali farmaceuti aktivnu supstancu, koja izaziva i pojačava porođajne bolove. Čuli oni da se to daje tamo u Evropi, trudnicama na porođaju. Cijene oni mnogo prirodu i prirodni porođaj, ali cijene mnogo više tu Evropu i evropske vrijednosti, ipak su oni društvena elita koja treba da nam donese te novosti. Jedino što ne mogu da obezbijede i druge stvari iz Evrope, koje nisu u njihovoj moći, kao npr. bolničke papuče koje treba donijeti od kuće, ili “pamperse” za bebe, ali zato mogu da dadnu dripa desetine puta više nego što ga imaju u Evropi, nema isključivanja nakon prvog sata kao tamo, tako da time nadoknade sve što oni imaju a mi nemamo. To se dešava svim trudnicama, a ne samo mojoj. To je jedini kriterij po kome nema nikakve diskriminacije, ni po kakvom osnovu. Zahvaljujući tome prirodan porođaj postaje neprirodan kada od te supstance nateknu mišići koji treba da donesu dijete na svijet i tako mu onemoguće izlaz. Iako je u tom momentu i sestrama bilo jasno da je porođaj nemoguć, doktor je htio moju trudnicu ostaviti još par sati, ne bili se nekim čudom ipak porodila. Srećom, ona nije prosječna trudnica koja poštuje princip “ćuti i trpi” koji vrijedi za prosječnog člana našeg društva, nego je “izgubila strpljenje” kako kaže babica Mira, pa su je morali poroditi na carski rez, “samo” 5 sati nakon što su joj izazvali bolove i probili vodenjak. A babica Mira je osoba koja se samo zove babica, njeno radno mjesto se zove “uzimač mita”, jer ona ne porađa, bar je se moja žena ne sjeća. To joj nije smetalo da nakon porođaja izađe i pružajući ruku kaže “ja sam babica Mira, ja sam porodila vaše dijete, sve je u redu”. Ukoliko joj pružite ruku neće se nasmijati i čestitati nego se smrknuti i poći nazad. A kad vam doveze dijete da ga vidite, što joj je posao, još jednom će ponoviti isto. Reći će vam i da ne prima nikakvo milošte, ukoliko na njemu nije naslikan Jovan Dučić (ne tim riječima ali bit će vam jasno), a ako ga dobije umjesto zatvaranja vrata pred nosom ljubazno će vam odgovoriti na pitanja koja imate i objasniti vam gdje ćete, i kada, moći vidjeti novopečenu mamicu. Zbog pet sati porođajnih muka koje su prethodile njihovom genijalnom zaključku da je potreban carski rez, bio sam toliko bijesan da je i Mira vidjela da se tresem i pokušala da objasni da nisu oni krivi, ali doktor se, vjerovatno za svaki slučaj, ipak nije pojavio. Vjerovatno zato što on i nije planirao još da radi porođaj, ali je moja ženica “izgubila strpljenje” i počela ustajati sa kreveta, galamiti, grebati doktore koji priđu i uopšte biti nemoguća čime ih je prisilila da urade ono što su, prema njihovim riječima, “već znali da mora da se učini”. Ne znam mu ni ime, tom doktoru, čini mi se Đukić, ali ne bih htio da stanem iza toga i oklevetam pogrešnu osobu, jer vjerujem/čuo sam da ima među njima i neki dobar doktor/doktorica, koji bi mnogo bolje obavljali posao da nemaju iznad sebe takvog, koji dođe porodilji koji dan kasnije i pokuša objasniti otoke i infekcije namučenog novorođenčeta uzrocima kao što su plodova voda, infekcija majke i sl. Nakon što ona spomene činjenicu da je kontrolisala te parametre i da je sve bilo u redu 3 dana prije poroda, on kaže pa dobro, ja sam taj i taj, ako sve bude u redu recite svima da sam vas ja porodio, a ako ne bude nemojte me spominjati. Pa sjajno, to je baš sjajno. Ja volim preuzeti zasluge a nemati odgovornost za eventualne posljedice. Iako mi žena kaže da nije tako zvučao i izgledao, nadam se da se šalio, jer smo i bez toga propali. Prema tome, i prema strašnoj, žalosnoj i nedopustivoj činjenici da je dan nakon poroda moje žene umrlo dijete nakon što su ženu porađali 12 sati, su ostale gluposti, poput one da trudnice ne smiju preći vrata iz “svog” u hodnik posjetilaca i obrnuto, nego svi moraju da se nabiju u što manji prostor na vratima ne bili lakše razmijenili bakterije i viruse, naprosto zanemarive i suvišne za spominjati, ali ja ću ipak to da učinim. Da pojasnim, posjeta porodiljama izgleda otprilike ovako: ulaz u odjel su dvokrilna vrata, na kojima se otvara veće krilo, širine oko 1m. Sa jedne strane vrata tu dođe desetak nesretnica – porodilja, a sa druge dvadesetak posjetilaca, i svako pokušava da malo bude sa svojom porodiljom. Samo radi poređenja, u Sloveniji muž može biti prisutan na porođaju, doći kod porodilje u sobu i biti s njom 2 sata dnevno, i dobiti 15 dana plaćenog odsustva, a kod nas ništa od toga. Tamo porodilja ne mora nositi od kuće spavaćice, papuče, čiste peškire kojima će prekriti jastuk i na koje će staviti dijete, jednokratne gaćice, hranu (doručak je jedna viršla i četvrtina čaše mlijeka), pelene za dijete… ne mora nositi ništa. Kod nas porodilište najviše liči na zatvor. Jedine svijetle tačke su sestre, bar većina, koje i pored svih teških uslova čine sve što je u njihovoj moći da to iskustvo bude manje traumatično. Ipak se nadam da moja žena nikada više neće posjetiti ovo porodilište. Neko drugo da, ali ne ovo. Svakoj trudnici je bolje da se porodi kod kuće nego gore. Mislim da će ove slike iz porodilišta da pomognu ilustrovati kako izgleda boravak gore:

Razumijem da stanje može da bude lošije nego što bi trebalo biti, jer se planira preseljenje u novu zgradu, nekada jednom kada ona bude gotova. Ali da li je to razlog da čistačice ne očiste kupatilo, ne izvade skakavce iz svjetla iznad kreveta i ne ubace vrećicu u kantu za smeće? I da se ne može popraviti česma iz koje non-stop curi voda, i to topla! Pa čemu onda zabrana ulaza na odjel za posjetioce, svakome je čistije kod kuće, ili odakle je već došao, i sigurno je da je manje vjerovatno da će se neko zaraziti ako svako bude kod svoje porodilje nego svi na jednom mjestu, gdje ako dođe jedan zaražen ima da zarazi i sve trudnice (i djecu) i sve posjetioce…

U društvu u kome su ljudi zadnji u sistemu društvenih vrijednosti ne može da postoji stabilna država, jer bez ljudi nema ni države. Ostajanjem ovdje i plaćanjem poreza i doprinosa samo podržavamo ovakvo stanje. Ne želim nikoga da uvrijedim, ali od sada ću mislim da je glup svako kome se pruži ikakva prilika da napusti ovo mjesto, a on odluči da ostane, jer je nemoguće očekivati da se nešto može promijeniti u društvu u kome prosječan posjetilac bolnice ne zna čak ni lift pozvati u smjeru u kom želi ići. I ne samo što ne zna pozvati lift, nego ubijeđen da sve zna ne želi dok čeka pročitati uputstvo za upotrebu… Od dva zvona na ulazu na odjel, na kojima na jednom piše “Zvono za žene” a na drugom “Zvono za bebe – otpust”, dođe lik sa nosiljkom za bebu, u 12h kad je otpust, i zvoni 4 puta na zvono za žene, a onda počne da komentariše kako “nema nigdje nikoga”… Pa uzalud je ovdje pisati uputstva, kućni red, upozorenja, uzalud i ja pišem ovo, to može pomoći u društvu u kom ljudi čitaju, znaju da ne znaju i žele da nauče nešto.

Srećom, sada više nemam članova porodice u bolnici, i imam par godina do polaska prinove u školu, period u kome mogu čak i ovdje da  omogućim svome djetetu djetinjstvo približno onakvo kakvo imaju i normalna djeca, iako u ovoj “državi” nema dječijeg dodatka. A nakon toga – ponovo jedna državna ustanova. A kakva “država” takva i “škola”. Čitav svijet je u 2011. godini a naše su škole još u 1980. Ne uči se kod nas ništa što se desilo posle toga, a ne uči se ni voziti bicikl, skijati, plivati, pjevati niti išta što se uči van škole. Ovdje je to bukvalno, kada djeca idu u školu, ona idu u onu zgradu na kojoj piše škola, i to se misli pod pojmom “ide u školu”. Da stanje neće biti bolje može se vidjeti i na vijestima, kažu smanjuje se budžet za prosvjetu, ukida se x područnih škola, zbrinjavaju se radnici, ide se u propast… Samo se u skupštini, vladi i javnoj upravi ne smanjuju plate i ne zbrinjavaju radnici.

Nakon što sam sagledao ove činjenice, shvatio sam da ni jedno dijete ovdje ne može imati djetinjstvo dostojno djeteta, kao što ni građani nemaju život dostojan čovjeka, i zaključio da to zavisi od društva u kome odrasta u tolikoj mjeri da za to nije moguće napraviti kompenzaciju nikakvim drugim sredstvima. Zato se nadam svojoj prilici da mi vidite leđa…

Pravda iz m:tel-a – imate prijatelje :)

Čini se da ovaj sistem “dok ćutiš – j…. ćemo te” funkcioniše i kod nas, jer čak i giganti popuštaju kad se malo pobunimo. Iako sam ja svoju pobunu počeo davno prije Tunisa, Egipta i RS, tek sad je nastupio rezultat:

Odgovor m:tel-a na moj prigovor
Odgovor iz m:tel-a na moj prigovor

Šta da kažem nego – zadovoljan sam. Još da su im telefoni malo jeftiniji nego što su u prodavnicama… možda čak ne raskinem pretplatu jednog dana kada/ako mi firma vrati broj :)

Sad, mnogi će reći da 13 maraka (+PDV) i nije nešto značajno, ali to je 13 maraka (+PDV) koje ja NISAM potrošio a (greškom?) su mi naplaćene. Nije bitna količina, bitan je princip. I bitno je da bar nešto funkcioniše kako treba. Danas m:tel, a sutra će neko dobiti povrat novca za artikal koji je lažno reklamiran ili povrat obaveza koje je platio državi a zatvorio je preduzeće prije isteka uplaćenog perioda ili ima pravo na umanjenje… bitno je suprotstaviti se. Tek kada bude dovoljan broj onih koji se suprotstavljaju, a vjerujem da će ih biti, onda će onome ko odgovara na sve te prigovore dop….. pa će sistem da se popravi tako da se više ne čine te greške.

Update – 2011/02/14 16:10

Pošto sam dobio par pitanja u vezi svoje žalbe, pronašao sam i nju:

Prigovor koji sam poslao u m:tel povodom računa na kom nije obračunan bonus
Prigovor na račun iz m:tel-a

Jebem ti državu!

Dobijem ti ja uputnicu za ultrazvuk. Čuj dobijem, zaradim – nakon svetog januara dobijem glavobolju (a nikad me glava ne boli), izmjerim tlak kad ono oba preko 100. Odem kod svoje doktorke, dam malo krvi, vagnu me, kaže ti si debeo. Dobro, to sam znao. Kaže izgleda da ti je i jetra masna (ne bi me čudilo), al da mi budemo sigurni da nije šta drugo, aj ti na ultrazvuk. I tako ja dobijem tu uputnicu.
Naivan, kao i mnoga čeljad koja hoće da isprave krivu Drinu i da doprinesu da ovaj sistem bude bar malo bolji, naručiću se ja gore na Paprikovac. Kontam, bolje nek oni nešto rade, slabe su im plate, a i uslovi za rad. Nazovem klinički centar, tu mi dadnu jedan broj telefona. Nazovem taj broj, javi se teta kaže, eee mi smo u istoj zgradi al nije ovaj broj, zovi ovaj sad… (a nemate centralu???), al dobro, nazovem ja taj treći, opet se javi treća teta, kaže e to je to. Super, reko’ ja bih da se naručim na ultrazvuk. E, to ne može, evo već je 16h, nema sad ovde više nikog, sutra ti nazovi, al prije podne. Nazovem ja sutra, kažem tako, kaže meni četvrta teta ima termin za desetak dana (o, pa izgleda da oni imaju sasvim dovoljno pacijenata???), reko dobro, može tad, kaže ujutro u 8:00, nemoj doručkovati.
Dođe i taj dan, ja ustanem, spremim se, ne doručkujem i zapalim gore. Malo gužva usput, a malo (mnooooogo) i na parkingu, al stignem ja tamo, zakasnim samo 2 minuta. Predam knjižicu i uputnicu, i kaže meni teta 15 maraka košta pregled. Reko dobro, vadim pare, i kontam, a koliko bi tek koštao da mi ne odbija fond svaki mjesec 200-300 maraka od plate? Kaže meni teta, u stvari aj se ti prvo pregledaj pa ćeš onda da platiš (k’o da je znala…), idi gore do kraja hodnika pa lijevo.
Odem ja tamo, ono tu u tom hodniku rentgen, konsultacije za dojku, mamografija i ultrazvuk. Čeka tu masa naroda, al malo bolje pogledam većinom neko doveo ženu, neko majku, pitam jel čeka neko ultrazvuk, ono niko, svi gore na konsultacije i mamografiju. Dobro, pokucam uđem u ultrazvuk, ono nema nikog. Kaže čovjek ispred, maloprije izađe sestra. Sačekam ja još malo, nema nikog, a ja nervozan kad ne doručkujem. Vratim se tamo na recepciju, kažem nema nikoga tamo, odgovara mi teta, eto sad je sestra otišla. Ja opet tamo, stanem malo, još malo, izlazi sestra i kaže sjedi dečko i ode negdje. Ja kontam šta ja čekam ovdje, više me košta ovo vrijeme nego da platim sve što treba u privatnoj klinici, i odlučim, ode ja. Vratim se na recepciju, reko tako, sad je gotovo pola devet, ja da sam znao da je situacija ovakva, ja se gospođo ne bi ni naručivao. Kasnim na posao, treba li da vam šta platim? Kaže ona ne trebaš ništa, samo, jel vam dala sestra vašu knjižicu i uputnicu? Reko’ nije, jel mogu doći po to oko 17h? Kaže ajoj ne može, ček sad ću ja nju zvati. Nazove, čeka, niko se ne javlja, nazove drugi broj, treći, kaže momak mora na posao može li dobiti knjižicu, ova joj odgovara “šta bi mu ja”. Kaže meni ta teta tako je, doktor će doći sigurno do 11, pa ako može da tad dođeš ponovo, biće i knjižica? Hvala vam gospođo doviđenja! Donikad!
Napustio ja i bolnicu, i brdo, i kontam, učini mi žena uslugu. Ovdje, ko ima knjižicu ne može se osjećati bolje. A, ako nije crno, onda je bijelo. Evo ja se već osjećam bolje bez svoje. Sad bar znam na čemu sam, i mogu bar u to da se uzdam.