Vodič za napuštanje BiH – odlazak u Njemačku

Ovaj blogpost je ispunjenje moga obećanja mnogobrojnim prijateljima i kolegama koji su me pitali “Kako si uspio pronaći posao?”, “Gdje si našao poslodavca?”, “Šta su te pitali?”, “Koliko ti je vremena trebalo?” i mnoga druga pitanja, a ja sam obećao da ću napisati odgovore, da se ne ponavljam, pošto zadnjih par godina nikako nemam viška vremena :)

Pošto su moje aktivnosti ponovo počele da poprimaju neke obrasce, pronašao sam malo vremena da počnem da pišem o ovoj temi, a ukoliko nešto izostavim, pitajte u komentarima, pa ću da obradim i to što vas zanima.

Na samom početku – prvo da pojasnim šta opisujem, i koji su bili moji motivi, pošto će nekima sigurno biti interesantniji prvi, jednostavniji model. Na rad u EU je moguće otići i ako ste zaposleni u firmi van EU, kao detaširani radnik, i vizu za to je relativno lako dobiti, jer možete da se obratite direktno recruiting agencijama koje će vas prodati krajnjem klijentu, u tom slučaju idete samo privremeno raditi, jer viza vrijedi samo za taj angažman, a ta firma u koju idete će vašoj firmi koja vas šalje najvjerovatnije potpisati izjavu da vas neće pokušati zaposliti (jer vaš poslodavac u BiH ne želi ostati bez radnika). Od samog boravka u EU možete očekivati neku dnevnicu ili dodatke povrh plate koju inače primate, tako da možete “vidjeti svijeta” (ako su vas poslali u zanimljiv grad) ili uštediti ako se toga odreknete. Mene to nije zanimalo jer time ne rješavam svoj status koji je u BiH bio bez ikakve perspektive, puko sastavljanje kraja s krajem, bez izgleda da se u idućih nekoliko godina bilo šta značajnije promijeni: moja karijera, ženino zaposlenje, kvalitet života…  Zapravo, izdaci su se zahvaljujući skoro svakodnevnim poskupljenjima povećavali brže nego primanja tako da se to mijenjalo, ali nagore. Dakle, moj cilj, ka kome sam napravio veliki korak, je da obezbijedim svojoj porodici neku perspektivu, da mogu da obezbijedim djetetu vrtić, da ne razmišljam kako ću mu kupiti bicikl, autosjedalicu, igračku, da ne moram strijepiti hoće li mi neko napasti dijete ili udariti autom vozeći kroz crveno “jer mu se može”… Neki će reći da se to može dogoditi bilo gdje, i to je istina, ali ko god je bio u uređenom društvu ne može poreći da je takvih stvari daleko manje i da je prekršitelja daleko manje (pošto su kazne brže, češće i bliže postignut je daleko veći stepen uređenosti i kultivisanosti), a isti ljudi koji poštuju zakon ovdje (u EU), kada dođu u zavičaj ga krše, jer je mala vjerovatnoća da će biti uhvaćeni, a velika da će i ako budu lako podmititi policajca. Uglavnom, oni koji ovo čitaju već znaju koliko naopako funkcioniše sistem u BiH i tu nema šta da se dodaje ili opisuje, ko god želi može da vidi koliko je sve pogrešno. Iz ove pozicije, moje divljenje odlazi onima koji mogu da odu ali ipak imaju hrabrosti da ostanu živjeti u neizvjesnosti.

Dakle, da biste dobili vizu za zaposlenje u Njemačkoj, osnovna stvar je da dokažete nekome (poslodavcu) u Njemačkoj da ste mu potrebni (baš vi). Ukoliko posjedujete neko strogo specifično znanje ili vještine, moguće je dobiti vizu čak i ako nemate formalno obrazovanje / fakultet (naravno, mnogo teže jer čak i u Njemačkoj ima nezaposlenih, i kada se ne radi o visoko obrazovanim radnicima, njemački državljani imaju prioritet). Ukoliko imate visoko obrazovanje, potrebno je i odlično znanje engleskog jezika, i vrlo poželjno njemačkog (ovo nije u potpunosti nužno, ali između dva kandidata od kojih jedan zna njemački, on uvijek ima veliku prednost). Što se tiče prizanja vaše diplome, resurs je anabin.de, gdje možete pronaći svoj fakultet i provjeriti da li ima H+ status (H+ status znači da je program priznat u potpunosti). Koliko sam uspio vidjeti, svi fakulteti državnih unverziteta u BiH imaju taj status.  Takođe, ukoliko odlično znate njemački, moguće je proći bez engleskog, ukoliko ne tražite posao u IT industriji. Najbolji resurs za sve informacije i veze ka drugim sajtovima je make-it-in-Germany. Što se tiče posla, posla ima, mnogo. Međutim, bar što se tiče posla u IT sektoru, skoro svi oglasi koje ćete pronaći na internetu za poslove vas vode recruiting agencijama. Razlog je jednostavan, velike firme, giganti, koji zapošljavaju najviše ljudi, na zapadu funkcionišu drugačije nego “kod nas”: nema odjela za ljudske resurse, nema knjigovodstva, obračuna plata, firma radi ono što joj je primarna djelatnost. Sve ostalo se “outsourc-a”, u ovom slučaju recruiting agencijama, preko kojih velike firme zapošljavaju skoro svo ljudstvo. Njihov cilj je imati na kraju mjeseca jedan račun/iznos (ili npr. dva, ukoliko ljudi dolaze iz 2 različite agencije), koji firma isplaćuje za sve lične dohotke i vezane troškove, bez komplikacija, obračuna, platnih lista… A kada zapošljavaju, dodatna prednost upotrebe agencije je što je u Njemačkoj ogromna mobilnost radne snage, i recruiting agencije već imaju ogromnu bazu stručnjaka iz koje mogu lako da im nađu odgovarajući profil kojem upravo ili uskoro završava projekat i može da dođe na idući. No, posla je više nego stručnjaka, i za ovo kratko vrijeme koje sam ovdje više je nego očigledno – velika je potražnja za dobrim ljudima, i to ne vrhunskog kalibra jer takvih je jako malo, ovdje su i natprosječni jako traženi (u timu od 20+ ljudi nema niko rođen u Njemačkoj, ima samo jedan član tima koji živi u Njemačkoj zadnjih 12 godina, ostali su svi sa strane). A same recruiting agencije ne zapošljavaju nikoga, one samo angažuju firme-podizvođače koje šalju ljude ovim prvima. U toj činjenici leži problem svih koji žele pronaći posao a nemaju vizu, jer oglasi ništa ne znače – recruiting agencije vas ne mogu zaposliti. Da biste dobili vizu koja vam omogućava da se doselite raditi u Njemačku, potrebno je da imate firmu u Njemačkoj koja će vam poslati ugovor o radu. Takvih je mnogo, ali treba ih tražiti pod imenom “[nešto] professionals”, “[nešto] solutions/services”, “staffing agency” i sl. Takve će vas prodati prvoj recruiting agenciji, za par stotina evra dnevno, ali to ne treba niti da vas zanima niti da vam bude krivo, jer jedino što je bitno je da dobijete ugovor koji vam garantuje minimalno 46.400 evra bruto godišnje, ili 36.192 ukoliko ste stručnjak iz polja matematike, informatike, prirodnih nauka ili tehnike, što su minimalni iznosi da biste dobili plavu kartu (Blue Card), a i sa minimalnom platom ćete sigurno živjeti bolje nego sa platom od 1000 evra u BiH. Na kraju krajeva, prva plava karta nakon 21 mjeseca (ukoliko položite B1 nivo njemačkog) može da se zamijeni za trajnu, koja nije vezana za poslodavca, i onda ste u situaciji da možete slobodno da mijenjate poslove i birate poslodavca (čak i da osnujete svoju firmu/obrt i onda prodajete sami sebe direktno recruiteru).

Da biste pronašli posao, preporučujem berzu poslova Njemačkog biroa za zapošljavanje: http://jobboerse.arbeitsagentur.de/ – tu sam i sam pronašao poslodavca.
Nakon što se registrujete kod njih, dobićete poštom inicijalni pin kojim ćete verifikovati svoju adresu, i onda možete koristiti sistem da pronađete posao. Tu ima mnogo više oglasa pravih firmi, koje ne traže contractor-e i koje mogu da vas zaposle. Ti oglasi su često generički, i postavljeni su sa ciljem da se nađe neko koga mogu lako preprodati recruiting agencijama, a same navedene vještine i iskustvo možda nisu tačne, odnosno recruiter može da traži nešto drugo, pa ništa ne košta da se prijavite i na poziciju koja nije baš 100% za vas, bitno je da napišete šta tačno znate, i kakvo iskustvo imate. Takođe, ukoliko vidite da je firma u koju se prijavljujete neka staffing/consulting agencija, ili ako vidite da su oni to po tome što traže da pošaljete svoj cv, listu projekata, sliku i sl (kreiraju vaš profil), objasnite im da će ako vam pronađu posao preko agencije, trebati minimalno mjesec dana do momenta kad možete početi raditi, možda i više, i da bi bilo dobro da vam pošalju ugovor ili obavezujuću ponudu sa kojom možete dobiti vizu, tako da možete brže biti raspoloživi kada vam nađu poziciju.

Što se tiče dobijanja posla, najviše bodova vam mogu donijeti preporuka od nekog iz Njemačke, odlično poznavanje njemačkog jezika, ili da neki recruiter koji vas je intervjuisao potvrdi da vam može lako pronaći poziciju. Ja sam imao preporuku od developera iz Njemačke, koji je bio voljan da telefonom potvrdi moje vještine i ličnost. Upoznao sam ga preko freelancing sajtova (elance, odesk) i za njegovu firmu odlično odradio par poslova. To ne zahtijeva previše vremena (ukoliko uspijete bez reputacije dobiti freelancing posao za nekog u Njemačkoj). Pametno je imati Europass CV, to je format u kom vam niko neće ništa zamjeriti, a ako poslodavac ima svoj template, popunite i to, kod njih se svaki trud cijeni. Takođe, jako je bitno da napravite nekakav excel u kome ćete nabrojati projekte na kojima ste radili, firme za koje su ti projekti rađeni, ako postoje adrese do web sajtova, trajanje od-do, vaša uloga na projektu i tehnologije koje ste pritom koristili. Ponavljam, posla ima, sa mnom rade ljudi iz Rumunije, Bugarske (oni su tamo zaposleni i ovde ih je poslala firma), Moldavije, Južne Afrike, Indije, Pakistana, Rusije… Ne bi svi bili ovde da ne nedostaje  radne snage. Samo je potrebno biti uporan i ne gubiti nadu. Slanje CV ne košta skoro ništa, a ako zakucate na dovoljno vrata, neko će sigurno otvoriti. Potrebno je imati samopouzdanja i biti uvjeren da su vaše vještine dovoljne da vas neko zaposli, i potruditi se da pokažete da znate dovoljno da će se njima isplatiti da vas zaposle. Kada počnu da vas zovu telefonom, ukoliko trebate da vi njih nazovete, ili žele da vas intervjuišu, uplatite Skype kredit i zovite ih sa Skype na njemačke fiksne linije (to vas košta oko 2 centa po minuti), i recite da je tako daleko jeftinije. To je mala investicija ali pokazuje da ste spremni preuzeti inicijativu i da ne čekate da neko dođe po vas.

Sam proces dobijanja vize je, isključivo zbog predaje aplikacije u Sarajevu, vjerovatno najkomplikovaniji korak cijelog odlaska, ali uz par informacija može biti lakši. Trenutni skup dokumenata koji je potreban se može vidjeti ovdje. Obrazac za vizu je takođe dostupan na sajtu ambasade u Sarajevu. Ukoliko imate ugovor na neodređeno vrijeme, za predviđeno trajanje boravka stavljate “unbefristet” (trajno). Što se tiče zdravstvenog osiguranja, ne morate stavljati da ga imate niti ga plaćati, jer oni znaju da ćete biti osigurani kada budete zaposleni. Diplome prevedite kod sudskog tumača, i tražite da imaju Apostille pečat, time prevodi postaju važeći dokumenti bez prisutstva originala (ali zbog needukovanog osoblja na ulazu u ambasadu koje vas neće pustiti, obavezno ponesite originale na uvid, i njihove fotokopije, fotokopije vam ne trebaju za vizu, ali treba da biste došli do šaltera, nažalost). Zahtjevi za vize idu u Njemačku srijedom, tako da vam je svejedno da li ste predali zahtjev u četvrtak ili idući utorak. Mene su nazvali da je viza odobrena 6 dana nakon te srijede (prvi sljedeći utorak). Pametno je, ukoliko znate da nećete putovati, ostaviti pasoš u ambasadi, i 15KM da vam ga pošalju FedEx-om kada zahtjev bude obrađen. Time štedite vrijeme i novac za još jedan put u Sarajevo, ako ne živite u istom. Još jedna vrlo bitna napomena, kada dođete po vizu, prijavite se radniku na ulazu, jer oni koji podižu vizu ne moraju čekati skupa sa onima što podnose, jer podizanje vize traje 5 minuta. Takođe, kada ste gore na šalteru, možete zamoliti ostale koje čekaju da vas puste da podignete vizu, jer predavanje traje pola sata a podizanje 5 minuta, vjerovatno vam niko neće praviti problem.

Viza se dobija na 90 dana, i ima svrhu dok vam ne budu gotovi elektronska boravišna dozvola i plava karta. Za podnošenje zahtjeva za plavu kartu vam je potreban pasoš sa vizom, diploma (nije naodmet ponijeti prevod, ali to će ured za strance već imati, jer se javljate istom uredu koji vam je odobrio vizu, u mjestu poslodavca koji vas je zaposlio), i 110 evra (ovo možete platiti i kada dođete podići plavu kartu). Cijeli proces traje oko 25 minuta, potrebno je da popunite jedan zahtjev, date otiske sa 2 prsta i visinu. Izrada plave karte traje 2-4 sedmice, i izdaje se na trajanje ugovora o radu (ako je na neodređeno onda se smatra da je ugovor na 4 godine) + 3 mjeseca, ili ukoliko vam pasoš ističe prije tog datuma, onda važi koliko i pasoš.

Informacije vezane za vizu za spajanje porodice su takođe dostupne na sajtu ambasade. Ovdje ne piše, ali bračni drugovi nosioca plave karte ne moraju prilagati dokaz o poznavanju njemačkog jezika (ovo ću još provjeriti kada moja porodica bude podnosila zahtjev), a osim toga, bračni drug nosioca plave karte takođe ima pravo da dobije istu, koja predstavlja i radnu dozvolu, te ne mora čekati 2 godine da bi tražio posao, što je slučaj kada se osnov spajanja porodice osoba koja ima boravišnu dozvolu ali nema plavu kartu.

Vjerovatno će svima najveća briga biti budžet, jer sam odlazak nema smisla ako je ekonomska održivost upitna. Za ove “početne” plate od oko 35-45 hiljada evra (kakvu ćete i tražiti jer ne možete očekivati da će vam ponuditi više “na neviđeno”) možete očekivati da će vam neto iznos, ukoliko niste u braku, biti oko 61% od bruto iznosa, dakle kao u BiH (s tim da ćete za razliku dobiti značajno bolje zdravstveno osiguranje i ulog u penzionom sistemu koji se mooožda neće raspasti dok vi dočekate penziju). Ukoliko ste u braku, i vaš bračni partner ima manja ili nikakva primanja, tada spadate u “Steuerklasse III”, koja je manje oporezovana i možete očekivati blizu 70% od bruto iznosa. Dodajte na to oko 2000 evra godišnje dječijeg dodatka, po svakom djetetu i imate otprilike budžet. S obzirom da ćete stan u Njemačkoj i u najskupljim gradovima kao što su Minhen ili Frankfurt pronaći za manje od 1000 evra sa režijama (ovo je baš najgori mogući ishod, najbolje da provjerite ovdje sami za koliko možete pronaći stan, često će to biti i ispod 500 evra sa režijama, ne samo u malim gradovima, Berlin npr ima jako jeftine stanove, čak i za kupovinu, cijena se kreće oko 900 evra po kvadratu), to znači da možete računati sa najmanje 1000 evra za ostale potrebe. Vjerujem da je to više nego što bilo ko ko čita ove redove sada ima kao budžet nakon plaćanja stana i režija. Pri tome je potrebno imati na umu da što se tiče cijena, očekujete skuplji stan i režije, a ukoliko ne pušite sve ostalo će biti značajno jeftinije (uz malo praćenja akcija i sl. svi ostali troškovi mogu biti i do duplo jeftiniji nego u BiH). Dobar resurs za to je kaufda.de. Čak i ako budete trošili isto kao u BiH, ponovo ćete imati pozitivan iznos na kraju mjeseca. Plus, za svako dijete po oko 190 evra mjesečno, do 23. godine djeteta, znači da možete da planirate i proširenje porodice.

Umalo sam zaboravio, ukoliko vas prodaju kao konsultanta, velike firme koje zapošljavaju kontraktore često plaćaju i sve troškove (to se zove All-Ex contract, kada krajnji klijent plaća sve troškove). Pod tim se, u mom slučaju, podrazumijeva smještaj u hotelu, hrana, pranje veša, prevoz između hotela i firme (autobus, pošto su contractor-i smješteni u 3 hotela koji su blizu međusobno pa ih autobus kupi ujutro i razvozi popodne), let kući svake 3 sedmice (4. se radi od kuće), ili za one koji su bliže, let kući svaki vikend. Ukoliko ne dobijete ovakav ugovor, vjerovatno ćete imati neki dodatak na platu koji će pokrivati odvojeni smještaj dok vam se porodica ne doseli u Njemačku.

To je sve za sada. Uskoro ću da provjerim koliko mora da se plati polaganje vozačkog ispita (BiH vozačka važi 6 mjeseci nakon doseljenja, ako imate Hrvatsku ili Slovenačku možete je zamijeniti za Fuhrerschein), pa ću dopuniti članak sa tom informacijom, i sa odgovorima ukoliko bude pitanja.

 

Script resource localization in ASP.NET MVC

As modern web applications are becoming more and more reliant on JavaScript, and world of SPA is getting new members every day, I wanted to be able to localize JavaScript resources, so my dialogs and other JS-generated gui is localized.

As I’m doing development in ASP.NET, I already use resx files for my resources. And, with having my plan to localize SPA without reload, logical first step would be to be able to get localized resource values as JSON. So, I made simple ScriptsController and turned it into snippet for VS.

You can take this snippet, create ScriptsController.cs as empty mvc controller, and then use snippet inside your namespace to replace complete ScriptsController class. The only thing you need to replace is alias for Resource in using directives:

script controller

 

This works as it is for JSON request, but for standard request, you also need to add Resources.cshtml view, also available as snippet. This view basically creates a <script> tag with JS variable named Resources by default, which contains all items in it:

Resource.cshtml

 

How this looks like in practice?

JSON request:

json resource request

 

 

 

“Normal” request:

text resources requestresponse window - resource

 

 

 

 

 

 

 

 

 

In next post, I will use these resources to change localization language in Single Page App without reload.

Composite keys in EF CodeFirst

 

It is not very often a case that you need composite key in your db, but when you have such domain then you cannot make a good model if your orm tool does not support composite keys. EF CodeFirst has recently improved this support (last time I needed it it was not any good), but there are not many resources/samples out there. Here is one.

Model:

addressIt is a simple hierarchy with no surrogate, only natural keys. Address object/table actually contains all the data as there are no additional attributes in other entities, but this is only a example, and you can easily imagine that you have additional properties in i.e. city (coordinates, or link to map). If you don’t need additional properties in your entities, then you can tell EF modelBuilder to create complex types for them and you will have composite keys automatically.

One downside of this “manual” approach is that you need to have both primary key and related object property in your entity (i.e. State has string Country_Name and Country Country properties), but that is not a big problem, and in most scenarios you will want that as you will have data that you need without join or loading another object (that is the purpose of natural keys).


address-db

This is the db schema that I want, each dependent object inherits primary keys from its principal, so when I read Address record, I already have all the data that I need, and in at least 90% of reads there is no need to do join with other tables.

This diagram is actually created from the database which was created from my model, using EF CodeFirst. To get these composite primary keys, I used mappings described below.


Mapping configuration (in DbContext.OnModelCreating):

modelBuilder.Entity<Country>().HasKey(c => c.Name)
.HasMany(c => c.States)
.WithRequired(s => s.Country)
.HasForeignKey(s => s.Country_Name);

modelBuilder.Entity<State>().HasKey(s => new { s.Country_Name, s.Name })
.HasMany(s => s.Cities)
.WithRequired(c => c.State)
.HasForeignKey(c => new { c.Country_Name, c.State_Name });
modelBuilder.Entity<City>().HasKey(c => new { c.Country_Name, c.State_Name, Name = c.Name })
.HasMany(c => c.Streets)
.WithRequired(s => s.City)
.HasForeignKey(s => new { s.Country_Name, s.State_Name, s.City_Name });
modelBuilder.Entity<Street>().HasKey(s => new { s.Country_Name, s.State_Name, s.City_Name, s.Name })
.HasMany(s => s.Addresses)
.WithRequired(a => a.Street)
.HasForeignKey(a => new { a.Country_Name, a.State_Name, a.City_Name, a.Street_Name });
modelBuilder.Entity<Address>().HasKey(a => new
{
a.Country_Name,
a.State_Name,
a.City_Name,
a.Street_Name,
a.Number,
a.ZIP,
a.Line1,
a.Line2
});



Note that EF will by default choose nvarchar(128) for primary keys. As nchar has better properties when used as primary key or index in rdbms, I configured my primary keys to be nchar:

var keytype = "nchar";
int keylength = 50;
modelBuilder.Entity<Country>().Property(c => c.Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<State>().Property(c => c.Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<State>().Property(c => c.Country_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<City>().Property(c => c.Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<City>().Property(c => c.State_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<City>().Property(c => c.Country_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<Street>().Property(c => c.Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(80);
modelBuilder.Entity<Street>().Property(c => c.City_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<Street>().Property(c => c.State_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<Street>().Property(c => c.Country_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<Address>().Property(c => c.Street_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(80);
modelBuilder.Entity<Address>().Property(c => c.City_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<Address>().Property(c => c.State_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<Address>().Property(c => c.Country_Name).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(keylength);
modelBuilder.Entity<Address>().Property(c => c.Number).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(20);
modelBuilder.Entity<Address>().Property(c => c.ZIP).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(5);
modelBuilder.Entity<Address>().Property(c => c.Line1).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(50);
modelBuilder.Entity<Address>().Property(c => c.Line2).HasColumnType(keytype).HasMaxLength(50);

kick it on DotNetKicks.com

Gdje to mi živimo?

 

Vrlo naivno pitanje, na prvi pogled, koje na ovome mjestu, gdje živimo, očigledno niko ne shvaća ozbiljno. Čuje se ponegdje da smo zemlja apsurda, ali oni čiji su glasovi najglasniji kažu da smo mi u Evropi, pa čak i da smo bolji od nekih drugih mjesta. Možda i jesmo? Teško je, a i vrlo neodgovorno donijeti takav sud naprečac, ali u tekstu koji slijedi ću pokušati bar malo da odredim našu poziciju u odnosu na ostatak svijeta.

Zašto?

Mnogi koji su počeli ovo čitati će se vjerovatno zapitati koji je moj motiv za pisanje ovoga teksta, i vjerovatno niko neće ispravno pretpostaviti isti. Razlog je što sam postao otac, povodom čega sam primio mnogo čestitki i želja da novi član moje porodice ima puno sreće u životu. Razmišljajući o tome, zapitao sam se i kakav to život može da očekuje jedna beba, i počeo da zapisujem stavke koje slijede. Takođe sam htio da oni koji eventualno čekaju bebu imaju poneku informaciju koja im može pomoći.

Poređenje ovoga mjesta sa “normalnim” mjestima za život

Prva stvar koju ću da uporedim je ono u šta sam najbolje upućen, a to su uslovi za život koje može imati prosječna mlada osoba (dobro, ne baš prosječna, pošto posmatram sa gledišta visokoobrazovane osobe sa poprilično dobrim zaposlenjem, a to je ovdje statistički šiljak koji popravlja prosjek). Pod normalnim ću smatrati sve ono što se manje-više podrazumijeva u zemljama u bližem okruženju.

Obrazovanje i posao

Izbor fakulteta je dobar. Ništa bolji nego u ostatku svijeta, ali ne zaostajemo previše. Moguće je, uz malo truda i mnogo novca, upisati i završiti bilo koji faks. To je otprilike sva sličnost sa ostatkom svijeta. Prosječna porodica ne može bez značajne žrtve “izškolovati” jednog studenta, a o dva ne smije ni razmišljati. Tako je i u “boljim” društvima, reći će mnogi. Jeste, ali u našem ne postoje krediti za školovanje, stipendije su neadekvatne, a studenti nemaju mogućnost da rade i poprave svoju situaciju.

Sam kvalitet obrazovanja je, pa, kakav god da je, i dalje potpuno nebitan. Odnosno jeste, svuda osim ovdje. Zašto? Završen fakultet znači početak samostalnosti – posao u roku od par mjeseci, finansijska nezavisnost, mogućnost da se živi sam, postavljaju ciljevi i odlučuje zašto se radi. To imaju mladi u svijetu. Ovdje? Pošto ne postoji nikakva strategija, niti razvojna niti neka druga, nema niti plana koliko gdje studenata se može upisati i šta će biti s njima kada završe. Stoga prosječan student uz diplomu može očekivati i par godina na birou. Za razliku od društava kojima težimo, ne postoji nikakva nadoknada od države koja vam ne može obezbijediti posao, iako će uredno naplatiti porez ukoliko ga sami pronađete. Volio bih znati postoji li neko u ministarstvu obrazovanja ko zna koliko ovo društvo košta jedan obrazovan čovjek? Siguran sam da nema, kao što sam siguran i da u prosjeku ne košta manje od 50000KM, iako je vjerovatno u pitanju i veća cifra. Šta onda znači stotinu obrazovanih ljudi na birou? 5 miliona maraka propale investicije. Nije strašno? Ne bi bilo da ne postoje hiljade a ne stotine takvih. Da li je bolje imati 150 hiljada nezaposlenih, ili 150 hiljada nezaposlenih i 150 miliona maraka koje nisu potrošene na školovanje nezaposlenih? Zašto država dopušta da stotine miliona maraka ovoga društva propadaju? Zašto ne smanji broj, ili ukine potpuno fakultete i smjerove za koje nema posla? Bar na državnom univerzitetu? Vjerovatno zato što nikoga nije ni briga za to. Onda nije ni bitno da li je diploma samo papir, ionako će vas i vaše obrazovanje dok dobijete posao pregaziti vrijeme. Uz jedan od najvećih (vjerovatno i najveći) procenat nezaposlenosti visokoobrazovanih na svijetu, ovdje je svrha fakulteta da odvlači mladima pažnju i energiju sa bitnih stvari, izmori ih i spriječi da usmjere energiju protiv društvene truleži.

Porodica i brak

Ukoliko upoznate osobu sa kojom možete da se složite oko bitnih stvari u životu, i da organizujete zajednički život tako da poželite stupiti u brak, država će vas obradovati – čak 3 dana plaćenog odmora, a ako ste obrazovani, obradovaće vas i beneficirana stopa IRB stambenog kredita. Super. Jest da ova 3 dana nisu potrebna, meni je recimo bio dovoljan i jedan, a da sam se ženio subotom, onda mi ne bi trebao ni jedan. Ali dobro su došli za selidbu. No, kad razmislim, nema razloga zašto država ne bi dala 3 danaza ženidbu kada više od pola osoba koje stupaju u brak nisu zaposlene, pa i nije neki trošak, zar ne? Ta tri dana služe samo da bi postojao još jedan apsurd – 1 dan odsustva za rođenje djeteta. Logično zar ne? A tek druga pogodnost – beneficirana kamatna stopa za stan – to je tek sjajno. Beneficirana kamatna stopa je duplo veća od stopa komercijalnih stambenih kredita u Evropi, ali šta očekivati kada su sve banke prodane inostranim vlasnicima? Neće na svojim građanima zarađivati, jer oni imaju državu koja se brine za svoje građane. No, ni ta kamatna stopa nije bitna, jer ni uz platu koja je deset puta veća od prosječne, (ako je nemate vidite da vam ni ne treba, a ako ste zaposleni onda vam bračni drug ne radi pa vam se i to malo kreditne sposobnosti umanji) ne možete dobiti ovaj kredit, ukoliko nemate drugu nekretninu da stavite pod hipoteku. A da bi uopšte mogli dobiti kredit ne smijete je imati. Apsurd? Ma kakvi, može i žirant umjesto hipoteke. Bračni drug? Da ali u prosječnoj porodici radi manje od jednog člana domaćinstva. Recimo da imate 14 baš dobrih prijatelja (puno više nego što imate, ali optimista sam), koji bi bili voljni da vam budu žiranti. 7 ne može jer su nezaposleni. Od ovih ostalih 7 što rade, 1 ne može jer je već bio žirant i sada plaća tuđi kredit, dvojica ne mogu jer su bili žiranti previše puta i neki od kredita se neredovno otplaćjuju. Od preostale četvorice dvojica imaju dovoljno visoku platu da zadovolje kriterije banke, ali jedan već ima stambeni kredit pa ne može a drugi ne radi u državnoj firmi. Da, banke traže žiranta iz državne firme. Zna se da je ovdje država parazit a ne faktor koji obezbjeđuje dobru poslovnu atmosferu, i da će privreda propasti nauštrb države, a banke ne žele da budu na gubitku zbog toga. Tako se dođe do situacije da ja živim u stanu koji iznajmljujem. A najam plaćam manje-više koliko bi bila rata za takav stan u normalnom društvu.

Zdravstveno osiguranje i djeca

Zdravstveno osiguranje? Naravno, imam ga, i molim boga da mi ne zatreba, jer ako mi zatreba neće mi biti od prevelike pomoći, o čemu sam već pisao. Mnogo bolje bih mogao da iskoristim novac koji mi država otima od zarade nego da se “liječim” u državnoj “bolnici”, koja ima najsavremeniju opremu u Evropi na odjelu radiologije, koja košta kao flota autobusa koji ne čade, ali se ne koristi nešto mnogo, nema dovoljno obučenog kadra, uputnice se kradu a pregledi ne obavljaju, a ni mnogi građani ne znaju za postojanje ovako opremljenog centra. Ista ta bolnica nema pelena za umotavanje novorođenčadi, porodilje po nekoliko dana leže na krvavoj posteljini, a vikendom nema dežurnog doktora, pa dijete rođeno u petak naveče do ponedeljka ujutro ima dovoljno vremena da razvije razne infekcije. Ukoliko neka žena ima tu nesreću da zatrudni u ovome društvu (naglašavam ovo, jer je samo taj drugi dio nesreća), vrlo vjerovatno će imati prednost u svim redovima gdje se nešto čeka. To je sličnost sa ostatkom svijeta. Osim toga će dobiti otkaz ako je imala posao, država joj neće platiti nadoknade za trudničko bolovanje, sama će platiti školu za trudnice i imat će jedinstveno iskustvo porođaja. Naime, kod nas imaju u bolnici jedinstvene spavaćice – takve možete vidjeti samo u kaubojskim filmovima, kada se neki glumac skine u “pidžamu”, oni poparani dronjci tako izgledaju. Takođe, naši su doktori čuli za neki tamo drip. Izolovali farmaceuti aktivnu supstancu, koja izaziva i pojačava porođajne bolove. Čuli oni da se to daje tamo u Evropi, trudnicama na porođaju. Cijene oni mnogo prirodu i prirodni porođaj, ali cijene mnogo više tu Evropu i evropske vrijednosti, ipak su oni društvena elita koja treba da nam donese te novosti. Jedino što ne mogu da obezbijede i druge stvari iz Evrope, koje nisu u njihovoj moći, kao npr. bolničke papuče koje treba donijeti od kuće, ili “pamperse” za bebe, ali zato mogu da dadnu dripa desetine puta više nego što ga imaju u Evropi, nema isključivanja nakon prvog sata kao tamo, tako da time nadoknade sve što oni imaju a mi nemamo. To se dešava svim trudnicama, a ne samo mojoj. To je jedini kriterij po kome nema nikakve diskriminacije, ni po kakvom osnovu. Zahvaljujući tome prirodan porođaj postaje neprirodan kada od te supstance nateknu mišići koji treba da donesu dijete na svijet i tako mu onemoguće izlaz. Iako je u tom momentu i sestrama bilo jasno da je porođaj nemoguć, doktor je htio moju trudnicu ostaviti još par sati, ne bili se nekim čudom ipak porodila. Srećom, ona nije prosječna trudnica koja poštuje princip “ćuti i trpi” koji vrijedi za prosječnog člana našeg društva, nego je “izgubila strpljenje” kako kaže babica Mira, pa su je morali poroditi na carski rez, “samo” 5 sati nakon što su joj izazvali bolove i probili vodenjak. A babica Mira je osoba koja se samo zove babica, njeno radno mjesto se zove “uzimač mita”, jer ona ne porađa, bar je se moja žena ne sjeća. To joj nije smetalo da nakon porođaja izađe i pružajući ruku kaže “ja sam babica Mira, ja sam porodila vaše dijete, sve je u redu”. Ukoliko joj pružite ruku neće se nasmijati i čestitati nego se smrknuti i poći nazad. A kad vam doveze dijete da ga vidite, što joj je posao, još jednom će ponoviti isto. Reći će vam i da ne prima nikakvo milošte, ukoliko na njemu nije naslikan Jovan Dučić (ne tim riječima ali bit će vam jasno), a ako ga dobije umjesto zatvaranja vrata pred nosom ljubazno će vam odgovoriti na pitanja koja imate i objasniti vam gdje ćete, i kada, moći vidjeti novopečenu mamicu. Zbog pet sati porođajnih muka koje su prethodile njihovom genijalnom zaključku da je potreban carski rez, bio sam toliko bijesan da je i Mira vidjela da se tresem i pokušala da objasni da nisu oni krivi, ali doktor se, vjerovatno za svaki slučaj, ipak nije pojavio. Vjerovatno zato što on i nije planirao još da radi porođaj, ali je moja ženica “izgubila strpljenje” i počela ustajati sa kreveta, galamiti, grebati doktore koji priđu i uopšte biti nemoguća čime ih je prisilila da urade ono što su, prema njihovim riječima, “već znali da mora da se učini”. Ne znam mu ni ime, tom doktoru, čini mi se Đukić, ali ne bih htio da stanem iza toga i oklevetam pogrešnu osobu, jer vjerujem/čuo sam da ima među njima i neki dobar doktor/doktorica, koji bi mnogo bolje obavljali posao da nemaju iznad sebe takvog, koji dođe porodilji koji dan kasnije i pokuša objasniti otoke i infekcije namučenog novorođenčeta uzrocima kao što su plodova voda, infekcija majke i sl. Nakon što ona spomene činjenicu da je kontrolisala te parametre i da je sve bilo u redu 3 dana prije poroda, on kaže pa dobro, ja sam taj i taj, ako sve bude u redu recite svima da sam vas ja porodio, a ako ne bude nemojte me spominjati. Pa sjajno, to je baš sjajno. Ja volim preuzeti zasluge a nemati odgovornost za eventualne posljedice. Iako mi žena kaže da nije tako zvučao i izgledao, nadam se da se šalio, jer smo i bez toga propali. Prema tome, i prema strašnoj, žalosnoj i nedopustivoj činjenici da je dan nakon poroda moje žene umrlo dijete nakon što su ženu porađali 12 sati, su ostale gluposti, poput one da trudnice ne smiju preći vrata iz “svog” u hodnik posjetilaca i obrnuto, nego svi moraju da se nabiju u što manji prostor na vratima ne bili lakše razmijenili bakterije i viruse, naprosto zanemarive i suvišne za spominjati, ali ja ću ipak to da učinim. Da pojasnim, posjeta porodiljama izgleda otprilike ovako: ulaz u odjel su dvokrilna vrata, na kojima se otvara veće krilo, širine oko 1m. Sa jedne strane vrata tu dođe desetak nesretnica – porodilja, a sa druge dvadesetak posjetilaca, i svako pokušava da malo bude sa svojom porodiljom. Samo radi poređenja, u Sloveniji muž može biti prisutan na porođaju, doći kod porodilje u sobu i biti s njom 2 sata dnevno, i dobiti 15 dana plaćenog odsustva, a kod nas ništa od toga. Tamo porodilja ne mora nositi od kuće spavaćice, papuče, čiste peškire kojima će prekriti jastuk i na koje će staviti dijete, jednokratne gaćice, hranu (doručak je jedna viršla i četvrtina čaše mlijeka), pelene za dijete… ne mora nositi ništa. Kod nas porodilište najviše liči na zatvor. Jedine svijetle tačke su sestre, bar većina, koje i pored svih teških uslova čine sve što je u njihovoj moći da to iskustvo bude manje traumatično. Ipak se nadam da moja žena nikada više neće posjetiti ovo porodilište. Neko drugo da, ali ne ovo. Svakoj trudnici je bolje da se porodi kod kuće nego gore. Mislim da će ove slike iz porodilišta da pomognu ilustrovati kako izgleda boravak gore:

Razumijem da stanje može da bude lošije nego što bi trebalo biti, jer se planira preseljenje u novu zgradu, nekada jednom kada ona bude gotova. Ali da li je to razlog da čistačice ne očiste kupatilo, ne izvade skakavce iz svjetla iznad kreveta i ne ubace vrećicu u kantu za smeće? I da se ne može popraviti česma iz koje non-stop curi voda, i to topla! Pa čemu onda zabrana ulaza na odjel za posjetioce, svakome je čistije kod kuće, ili odakle je već došao, i sigurno je da je manje vjerovatno da će se neko zaraziti ako svako bude kod svoje porodilje nego svi na jednom mjestu, gdje ako dođe jedan zaražen ima da zarazi i sve trudnice (i djecu) i sve posjetioce…

U društvu u kome su ljudi zadnji u sistemu društvenih vrijednosti ne može da postoji stabilna država, jer bez ljudi nema ni države. Ostajanjem ovdje i plaćanjem poreza i doprinosa samo podržavamo ovakvo stanje. Ne želim nikoga da uvrijedim, ali od sada ću mislim da je glup svako kome se pruži ikakva prilika da napusti ovo mjesto, a on odluči da ostane, jer je nemoguće očekivati da se nešto može promijeniti u društvu u kome prosječan posjetilac bolnice ne zna čak ni lift pozvati u smjeru u kom želi ići. I ne samo što ne zna pozvati lift, nego ubijeđen da sve zna ne želi dok čeka pročitati uputstvo za upotrebu… Od dva zvona na ulazu na odjel, na kojima na jednom piše “Zvono za žene” a na drugom “Zvono za bebe – otpust”, dođe lik sa nosiljkom za bebu, u 12h kad je otpust, i zvoni 4 puta na zvono za žene, a onda počne da komentariše kako “nema nigdje nikoga”… Pa uzalud je ovdje pisati uputstva, kućni red, upozorenja, uzalud i ja pišem ovo, to može pomoći u društvu u kom ljudi čitaju, znaju da ne znaju i žele da nauče nešto.

Srećom, sada više nemam članova porodice u bolnici, i imam par godina do polaska prinove u školu, period u kome mogu čak i ovdje da  omogućim svome djetetu djetinjstvo približno onakvo kakvo imaju i normalna djeca, iako u ovoj “državi” nema dječijeg dodatka. A nakon toga – ponovo jedna državna ustanova. A kakva “država” takva i “škola”. Čitav svijet je u 2011. godini a naše su škole još u 1980. Ne uči se kod nas ništa što se desilo posle toga, a ne uči se ni voziti bicikl, skijati, plivati, pjevati niti išta što se uči van škole. Ovdje je to bukvalno, kada djeca idu u školu, ona idu u onu zgradu na kojoj piše škola, i to se misli pod pojmom “ide u školu”. Da stanje neće biti bolje može se vidjeti i na vijestima, kažu smanjuje se budžet za prosvjetu, ukida se x područnih škola, zbrinjavaju se radnici, ide se u propast… Samo se u skupštini, vladi i javnoj upravi ne smanjuju plate i ne zbrinjavaju radnici.

Nakon što sam sagledao ove činjenice, shvatio sam da ni jedno dijete ovdje ne može imati djetinjstvo dostojno djeteta, kao što ni građani nemaju život dostojan čovjeka, i zaključio da to zavisi od društva u kome odrasta u tolikoj mjeri da za to nije moguće napraviti kompenzaciju nikakvim drugim sredstvima. Zato se nadam svojoj prilici da mi vidite leđa…

Unobtrusive attachment of functions to events in jQuery

 

Lets say I have text input field that is part of search form, and when user clicks on find, it gets results in another part of screen. What I want is, when user changes value in some of the inputs of search form, that search results be invalidated/removed as they are not actual anymore.

As search form can have many fields, I decided to make one function for resetting search, and to make unobtrusive attachment for “change” event. I did that by adding “change” attribute to input field:

<input name="Search.SomeValue" class="valid" id="Search_SomeValue" change="resetSearch" type="text" />

This attribute is consumed by this function:

$("[change]").each(function(){
        var functionName = $(this).attr("change");
        var change = window[functionName];
        $(this).change(change);
    });

What this code does is:

– For each element with change=”something”, read something (in this case “resetSearch”) into functionName variable

– Read function from window object. Window object contains all globally defined functions

– Set this function to execute on every change of input field

 

Pravda iz m:tel-a – imate prijatelje :)

Čini se da ovaj sistem “dok ćutiš – j…. ćemo te” funkcioniše i kod nas, jer čak i giganti popuštaju kad se malo pobunimo. Iako sam ja svoju pobunu počeo davno prije Tunisa, Egipta i RS, tek sad je nastupio rezultat:

Odgovor m:tel-a na moj prigovor
Odgovor iz m:tel-a na moj prigovor

Šta da kažem nego – zadovoljan sam. Još da su im telefoni malo jeftiniji nego što su u prodavnicama… možda čak ne raskinem pretplatu jednog dana kada/ako mi firma vrati broj :)

Sad, mnogi će reći da 13 maraka (+PDV) i nije nešto značajno, ali to je 13 maraka (+PDV) koje ja NISAM potrošio a (greškom?) su mi naplaćene. Nije bitna količina, bitan je princip. I bitno je da bar nešto funkcioniše kako treba. Danas m:tel, a sutra će neko dobiti povrat novca za artikal koji je lažno reklamiran ili povrat obaveza koje je platio državi a zatvorio je preduzeće prije isteka uplaćenog perioda ili ima pravo na umanjenje… bitno je suprotstaviti se. Tek kada bude dovoljan broj onih koji se suprotstavljaju, a vjerujem da će ih biti, onda će onome ko odgovara na sve te prigovore dop….. pa će sistem da se popravi tako da se više ne čine te greške.

Update – 2011/02/14 16:10

Pošto sam dobio par pitanja u vezi svoje žalbe, pronašao sam i nju:

Prigovor koji sam poslao u m:tel povodom računa na kom nije obračunan bonus
Prigovor na račun iz m:tel-a

Jebem ti državu!

Dobijem ti ja uputnicu za ultrazvuk. Čuj dobijem, zaradim – nakon svetog januara dobijem glavobolju (a nikad me glava ne boli), izmjerim tlak kad ono oba preko 100. Odem kod svoje doktorke, dam malo krvi, vagnu me, kaže ti si debeo. Dobro, to sam znao. Kaže izgleda da ti je i jetra masna (ne bi me čudilo), al da mi budemo sigurni da nije šta drugo, aj ti na ultrazvuk. I tako ja dobijem tu uputnicu.
Naivan, kao i mnoga čeljad koja hoće da isprave krivu Drinu i da doprinesu da ovaj sistem bude bar malo bolji, naručiću se ja gore na Paprikovac. Kontam, bolje nek oni nešto rade, slabe su im plate, a i uslovi za rad. Nazovem klinički centar, tu mi dadnu jedan broj telefona. Nazovem taj broj, javi se teta kaže, eee mi smo u istoj zgradi al nije ovaj broj, zovi ovaj sad… (a nemate centralu???), al dobro, nazovem ja taj treći, opet se javi treća teta, kaže e to je to. Super, reko’ ja bih da se naručim na ultrazvuk. E, to ne može, evo već je 16h, nema sad ovde više nikog, sutra ti nazovi, al prije podne. Nazovem ja sutra, kažem tako, kaže meni četvrta teta ima termin za desetak dana (o, pa izgleda da oni imaju sasvim dovoljno pacijenata???), reko dobro, može tad, kaže ujutro u 8:00, nemoj doručkovati.
Dođe i taj dan, ja ustanem, spremim se, ne doručkujem i zapalim gore. Malo gužva usput, a malo (mnooooogo) i na parkingu, al stignem ja tamo, zakasnim samo 2 minuta. Predam knjižicu i uputnicu, i kaže meni teta 15 maraka košta pregled. Reko dobro, vadim pare, i kontam, a koliko bi tek koštao da mi ne odbija fond svaki mjesec 200-300 maraka od plate? Kaže meni teta, u stvari aj se ti prvo pregledaj pa ćeš onda da platiš (k’o da je znala…), idi gore do kraja hodnika pa lijevo.
Odem ja tamo, ono tu u tom hodniku rentgen, konsultacije za dojku, mamografija i ultrazvuk. Čeka tu masa naroda, al malo bolje pogledam većinom neko doveo ženu, neko majku, pitam jel čeka neko ultrazvuk, ono niko, svi gore na konsultacije i mamografiju. Dobro, pokucam uđem u ultrazvuk, ono nema nikog. Kaže čovjek ispred, maloprije izađe sestra. Sačekam ja još malo, nema nikog, a ja nervozan kad ne doručkujem. Vratim se tamo na recepciju, kažem nema nikoga tamo, odgovara mi teta, eto sad je sestra otišla. Ja opet tamo, stanem malo, još malo, izlazi sestra i kaže sjedi dečko i ode negdje. Ja kontam šta ja čekam ovdje, više me košta ovo vrijeme nego da platim sve što treba u privatnoj klinici, i odlučim, ode ja. Vratim se na recepciju, reko tako, sad je gotovo pola devet, ja da sam znao da je situacija ovakva, ja se gospođo ne bi ni naručivao. Kasnim na posao, treba li da vam šta platim? Kaže ona ne trebaš ništa, samo, jel vam dala sestra vašu knjižicu i uputnicu? Reko’ nije, jel mogu doći po to oko 17h? Kaže ajoj ne može, ček sad ću ja nju zvati. Nazove, čeka, niko se ne javlja, nazove drugi broj, treći, kaže momak mora na posao može li dobiti knjižicu, ova joj odgovara “šta bi mu ja”. Kaže meni ta teta tako je, doktor će doći sigurno do 11, pa ako može da tad dođeš ponovo, biće i knjižica? Hvala vam gospođo doviđenja! Donikad!
Napustio ja i bolnicu, i brdo, i kontam, učini mi žena uslugu. Ovdje, ko ima knjižicu ne može se osjećati bolje. A, ako nije crno, onda je bijelo. Evo ja se već osjećam bolje bez svoje. Sad bar znam na čemu sam, i mogu bar u to da se uzdam.

Ljudi…

Čini mi se da su ljudi faktor koji sa najvećim koeficijentom utiče na to koliko nam je naš život lijep (ili nije).  Razmišljajući zašto je meni život toliko lijep ovakav kakav je i zašto ne patim od želje da odem negdje daleko i tamo radim bolji posao i više zarađujem zaključio sam da je to zato što ne znam kakvim ću tamo ljudima biti okružen. Teško da mogu biti bolji nego što su sad.

Počev od porodice (doduše, tu sam imao sreće jer je to jedino što ne možeš izabrati), preko prijatelja, ljudi sa kojima se družim, živim, školujem i radim, svuda imam osobe kojima mogu da se divim, sa kojima mogu da razgovaram u nedogled i sa kojima mogu da se smijem. Neki su u mojoj okolini zato što sam ja to htio, a neki su zato što sam ja htio biti u njihovoj okolini, ali svi su tu, i mislim da je to toliko pozitivna stvar u životu da može da lako zasjeni mnoštvo negativnih i da mnoge probleme učini lako rješivima.

Povremeno slušam nekoga od tih ljudi u svojoj okolini kako se čude nekome tamo ko je napravio nešto, sad je nebitno šta. I onda razmislim čega se taj čovjek odrekao da bi stigao tamo. I vidim da je stvarno nešto postigao, ali nije postignuće to što (skoro) svi misle da je, već to što se on odrekao mnoštva stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Većina nas može da postigne to isto, i to nije problem. Problem je pomisao da ćemo prestati da radimo sve ono što smo navikli da radimo sa svojim prijateljima (neko razgovara, neko pije, neko roštilja… uglavnom druži se). Da li je ikad neko pomislio da je neko od tih poznatih primjeraka čovjeka možda morao da ostavi iza sebe porodicu, prijatelje i sve koje poznaje da bi mogao da dođe tamo gdje ima uslove da napravi ono što je napravio? I da je bez obzira na taj uspjeh vjerovatno ostao otuđen od prvih, a pronašao malo drugih prijatelja?

Koliko cijenite prijatelje?