Ljudi…

Čini mi se da su ljudi faktor koji sa najvećim koeficijentom utiče na to koliko nam je naš život lijep (ili nije).  Razmišljajući zašto je meni život toliko lijep ovakav kakav je i zašto ne patim od želje da odem negdje daleko i tamo radim bolji posao i više zarađujem zaključio sam da je to zato što ne znam kakvim ću tamo ljudima biti okružen. Teško da mogu biti bolji nego što su sad.

Počev od porodice (doduše, tu sam imao sreće jer je to jedino što ne možeš izabrati), preko prijatelja, ljudi sa kojima se družim, živim, školujem i radim, svuda imam osobe kojima mogu da se divim, sa kojima mogu da razgovaram u nedogled i sa kojima mogu da se smijem. Neki su u mojoj okolini zato što sam ja to htio, a neki su zato što sam ja htio biti u njihovoj okolini, ali svi su tu, i mislim da je to toliko pozitivna stvar u životu da može da lako zasjeni mnoštvo negativnih i da mnoge probleme učini lako rješivima.

Povremeno slušam nekoga od tih ljudi u svojoj okolini kako se čude nekome tamo ko je napravio nešto, sad je nebitno šta. I onda razmislim čega se taj čovjek odrekao da bi stigao tamo. I vidim da je stvarno nešto postigao, ali nije postignuće to što (skoro) svi misle da je, već to što se on odrekao mnoštva stvari koje mi uzimamo zdravo za gotovo. Većina nas može da postigne to isto, i to nije problem. Problem je pomisao da ćemo prestati da radimo sve ono što smo navikli da radimo sa svojim prijateljima (neko razgovara, neko pije, neko roštilja… uglavnom druži se). Da li je ikad neko pomislio da je neko od tih poznatih primjeraka čovjeka možda morao da ostavi iza sebe porodicu, prijatelje i sve koje poznaje da bi mogao da dođe tamo gdje ima uslove da napravi ono što je napravio? I da je bez obzira na taj uspjeh vjerovatno ostao otuđen od prvih, a pronašao malo drugih prijatelja?

Koliko cijenite prijatelje?

2 thoughts on “Ljudi…”

  1. > Koliko cijenite prijatelje?

    Nekada sam ih bas cijenio, a sada i ne toliko, zbog ekonomske krize. ;D

Leave a Reply